ISTORIJA

Pošto je zemlja Skender Begova Đura Kastriotića potpala pod Turcima, tada je Draško predak bratstva Vukčevića, sa svoja tri brata pobjegao iz Lješa (današnja Albanija) kod Stevana Crnojevića ondašnjeg gospodara Zete.

Draško je bio najmlađi od braće, a imena su im bila: Andrija, Milija i Bolija. Oni su morali bježati ispred Turaka, te su tako pribjegli kod Crnojevića u slobodnu Zetu. Dobjeglu braću Stevan Crnojević je lijepo primio, dao im neka dobra-zemljište između rijeka Sitnice i Morače, a najstarijeg od braće Andriju postavio je za knjaza. Ovo zemljište nazvano je Lješkopolje po mjestu odakle su braća pobjegla (Lješ).

Najmlađeg brata Draška docnije je primio Ivan-beg Crnojević u službu kod njega. Kada se je drugi sin Ivan-beg Staniša poturčio, tada se je sa njim poturčio (i jedan od braće) knjaz Andrija i dobio ime Ahmet, koji se docnije prilikom povratka nekih poturčenjaka povratio i on kod svoje braće Milije i Bolije u Lješkopolje.

ošto je Draško došao pod Busovnik, tadašnji vladar Đuro Crnojeić ga postavi za knjaza.

Pod brdom Busovik živio je tada i ban Milonjić. Jednom prilikom neočekivano napadnu Turci i zarobe Banove snahe, koje su bile pošle na vodu. Na poklič porobljenih žena Draško potrči i ubije dva Turčina, pa sa ostalim koji su bili došli u pomoć oslobodi banove snahe. Kao nagradu za to junaštvo ban Milonjić je Drašku dao svoju kćer za ženu, a uz to i nešto imanja, koje se po Drašku zove Draškovina.

Kao naknadu za imanje koje je Draško ostavio u Lješkopolju Đuro Crnojević mu darova ispašu na Konjskom južno od Lovćena, bistijernu na Donjem Polju na Cetinju i ribolov na rijeci Sitnici.

Planina na Konjskom bila je za jedno sto godina bratstva Vukčevića potomaka Draškovih. Vukčevići su ovu planinu dali Majinjanima i Brajićima za sedam krvnih osveta, jer su im Vukčevići dugovali sedam glava, kada je bio jedan sukob sa ovima. Ova planina i danas pripada Majinjanima i Brajićima.

Za bistijernu na Donjem polju i za vodopoj na istoj Vukčevići su od dotičnih sela primali tzv. travninu sve do vremena Petra II Petrovića Njegoša. Ribolov na rijeci Sitnici skoro je prodat jednom ogranku Vukčevića, koji i danas koristi ovaj ribolov.

Draško je imao dva sina: Mila i Vukca. Kao stariji Milo je bio knjaz, a Vukac se je zapopio. Po ovome popu Vukcu cijelo dalje potomstvo dobilo je prezime Vukčevići, koji se i danas tako prezivaju i potpisuju. Pošto se svi Vukčevići danas dijele na osam ogranaka, to tu diobu ovđe objašnjavamo.

Od Peše su današnji Pešići. Vukac je imao pet sinova: Mila, Mirotu, Miloša, Nikolu i Stojana. Od Mila nije niko ostao. Od Mirote su Mirotići, od Miloša Miloševići, a od Nikole su Đukanovići (tako su docnije prozvani).

Kao što smo rekli stariji sin Draškov knjaz Milo nije imao poroda, a bio je knjaz više od pedeset godina. On se u narodnom predanju mnogo spominje, kod njega su mnoge izbjeglice iz Lješa dolazile i on ih je naseljavao u tzv. Donja Sela, a Draškovina gđe su živjeli sinovi Draškovi nazvana je Gornja Sela, jer se nalazi na visokom položaju.

Oba sela i danas se zovu tim imenima, a kasnije sva ova sela dobijaju zajednički naziv Draževina. Nakon izvjesnog vremena i Draževina i sva ostala sela koja su naselili izbjeglice iz Lješa dobila su zajednički naziv Lješanska nahija, u što je spadalo i Lješkopolje.

Za vrijeme knjaza Mila iselilo se bratstvo Starevići koji su zivjeli u selu zvanom Ograda, koje se nalazi na zapadu od Donjeg Sela, a gđe i danas postoje kucišta i razvaline. Njihovo imanje ostalo je knjazu Milu i popu Vukcu.

Nakon smrti knjaza Mila, njegov sinovac treci sin popa Vukca - Vojin postao je knjaz, a poslije ovog knjaz je postao Boško - sin popa Šćepana. Poslije ovog postao je knjaz unuk popa Rasa zvani Vuk. Narodno predanje govori da je ovaj Vuk rano predao dužnost knjazu Milu sinu Vukca Petrova, a on otišao u službu kod tadašnjeg Vladike Crnogorskoga.

Knjaz Milo sin Vukca Petrova bio je knjaz u vijeme kada su poturčenjaci isćerani iz Crne Gore. U to vrijeme stanovao je na današnjoj Begovoj Glavici, tzv. Odobeg Vranić, koji je upravljao tadašnjim pazarom Sinjac i bio je glavar poturčenjacima. Knjaz Milo je s vojskom protjerao te poturčenjake, kojih je najviše bilo u Selištima pod Veljim Vrhom, gđe se i danas nalaze razvaline.

Ovi poturčenjaci su posjedovali imanja u današnjim Goljemadima, koje su poslije ovog protjerivanja naselili Vukčevići. Poturčenjaci su tada istjerani iz Lješanske Nahije sve do polja. Docnije su se poturčenjaci povraćali u četama iz Zete i napadali na staje Vukčevića. U vrijeme knjaza Mila na Cetinju se zdogovore svi glavari da se i dalje tjeraju poturčenjaci, te knjaz Milo pokupi Lješnjane i popali turska sela Lekiće i Farmake kao i Stanjeviće preko rijeke Sitnice.

Nakon ovoga bio je boj na Carevom Lazu (1712.), gđe je Lješnjane predvodio knjaz Milo. Tom prilikom knjaz Milo je naredio Milošu Jovanovu Vukčević da sa družinom napadnu turksu vojsku čim turska vojska prođe Krinjčku Kamenicu. Oni su navalili kamenje na neka ždrijela kuda su prošli turski konjanici kako se ne bi mogli lako i brzo povratiti kroz ta ždrijela u slučaju njihove odstupnice. Miloš sa družinom nakon navaljivanja ovog velikog kamenja sačekao je turske konjanike koji su pobjegli sa Careva Laza i tako su na ta ždrijela skoro svi poubijani.

Knjaz Milo je poginuo od Vezira Cuprilića, koji je onda mnoge glavare na vjeru pozvao na dogovor i nakon toga ih pogubio.

Poslije knjaza Mila postao je knjaz Gojko sin Milošev.

Za vrijeme knjaza Gojka, Vukčevići su počeli stalno naseljavati Bigor i Briđe, a do tada su ih držali samo sa stajama. Poslije ovoga počeli su stalno naseljavati i Goljemade, Liješnje i Podstranu. Sva ova nova sela nazvana su nova Donja Draževina. Do ovog doba u Goljemadima i Podstranom stanovali su starosjedioci: Berilaže, Vukadinovići i Torićevići, koji su sa zemlje koju su držali davali poturčenjacima neki dohodak. Pošto su se ova bratstva iselila, Vukčevići su zauzeli svu njihovu imovinu koju i danas drže.

Poslije Gojka bio je knjaz Petar Vučetin. U to vrijeme Mitropolit Vasilije nudi Vukčeviće da prodadu Briđe, jer ih crkvena zemlja sa svake strane okružuje. Vukčevići prodadu Briđe Vladici, s tim da zemlju i dalje obrađuju a crkvi da neki dohodak daju. Uz to im Vladika zapopi i Nikolu Banića za popa a knjazu daruje konja, kao i svima ostalima nešto novca. Docnije je i Petar I zvani "sveti" ovu nagodbu potvrdio, proklevši svakog drugog osim Vukčevića, ko bi na Briđe stanovao (ovo predanje i danas u narodu živi).

Poslije Petra bio je knjaz Novak Otašev. U to vrijeme bio je boj na Krusima (1799.) i pogibija Mahmut paše Bušatlije. Ispred Lješnjana u ovom boju bio je knjaz Novak Otašev. Boj je završen pobjedom Crnogoraca, a pogibijom Mahmut paše Bušatlije i porazom Turaka. Po narodnom predanju najglavniju ulogu i najveće zasluge za pobjedu imali su Cetinjani sa svojom okolinom i Lješnjani. I u ovom boju mnogi su posjekli po nekoliko glava. Vukčevići koji su posjekli više glava od tri bili su sledeci: Pajo Mojašev, barjaktar, Tarčin Novakov, Đukan Dragov, Mrđan Petrov, Nikola Gavrilov, Šuman Otašev, Danca Šakov, Pavić Banić, Vaso Mićov, Stano Milošev, Živko Stankov, Ilija Simonov, Vasilj Otašević, Miloš Stankov, Jovo Živkov i Ilija Raičev.

Poslije boja na Krusima Lješnjani su išli u Boku i ratovali protiv Francuza, gđe je Lješnjane u tim ratovima predvodio knjaz Novak Otašev Vukčević. Od poznatijih Lješnjana tamo je bio i vojvoda Stano Uskoković, koji je komandovao većim dijelom Crnogorske vojske.

Poslije Novaka bio je knjaz Lazar Vasiljev, koji je bio poslednji od knjaževa. U ovo vrijeme Lješnjani su istjerali turke iz sela Grbavci i Donji Kokoti, gđe se više nijesu Turci ni naseljavali. Tom prilikom je poginuo Pero Mrđenov, koji je braneci se od Turaka, prije pogibije posjekao tri truske glave. Nakon ovoga Lješnjani su nekoliko puta palili turske kuće u Lješkopolju nakon čega su ih Turci opravljali.

U ovo doba napada, formiranje stalnih i određenih granica između nas i Turaka Lješnjani prisile Turke da napušte tvrđavu u Kokota kao I sva svoja imanja na zapadu od rijeke Sitnice. U isto vrijeme Vukčevići su sa Krusima oteli Beri od Turaka.

Nakon nekoliko godina po dolasku na vlast u Crnoj Gori Petra II Petrovića prestaju bitisati knjaževi u Crnoj Gori, jer plemenska vlast prelazi na kapetane. Prvi kapetan Lješnjana bio je Simon Vasiljev Vukčević, a poslije njega Radoje Mitrov Vukčević. Oni su bili za vijeme u kojem su vladali vrlo aktivni jer su Vukčevići imali mnogo okršaja sa Turcima i mnoge su glave truske posjekli, kao i mnogo plijena iz Zete i drugih mjesta donosili.

Poslije Radoja Mitrova bio je kapetan Serdar Ivan Popov Vukčevićc. Poslije ovoga postaju stotinaši i prvi stotinaš bio je Radoje Mušikin Vukčević.

Prvi barjak u Lješanskoj Nahiji dat je Vukčevićima, a prelazio je sa oca na sina. Od mnogih znatnih barjaktara pominjemo Muja Mališina, koji je mnogo cijenjen kao junak. Pošto je rastavljena vojnička i građanska vlast, to je za Lješanskog kapetana-komandira postavljen Radoje Mušikin Vukčević, a tada su Vukčevići dobili još jedan barjak i dva oficira od kojih je jedan Pero Nikolin. Poslije Radoja bio je kapetan-komandir Simon Ivanov Vukčević.

Vukčevići su u svom bratstvu imali svagda i svještenika sve od popa Rasa od popa Šćepana pa sve do danas. Ovi svještenici su imali veliki ugled među Crnogorcima, a razimije se da je među njima bilo i velikih junaka, kao pop Nikola Banić, pop Joko itd. koji su i po nekoliko turskih glava posjekli.

Ovo je uglavnom prošlost bratstva Vukčevića gđe su pomenute glavne ličnosti, pošto je bratstvo mnogobrojno, to da bi izbjegli veliku preopširnost, ne imenujemo mnoge poznate ličnosti, znatnije događaje i po njima znatnija mjesta za vrijeme poslednja dva Crnogorska Gospodara.

Te 1877 godine dok Crnogorska vojska držaše opsadu Nikšića, Turci naumiše da učine protivnapad preko Lješanske Nahije prema Cetinju. Iz Skadra u Podgoricu dođe Riza paša s vojskom a pridružiše mu se Turci iz Podgorice i Zete, Malisori i oko hiljadu Dibrana koje dovede Elijas paša. Turska vojska sveukupno je brojila oko šest hiljada vojnika.

Crnogorsku granicu prema Podgorici branila su dva Lješanska bataljona: Donjo-Lješanski (komandijer Radoje Mušikin Vukčević) i Gornjo-Lješanski (komandijer Savo Jokov Radunović). Oba bataljona zajedno imali su malo manje od hiljadu vojnika.

U petak 15-oga jula (po starome kalendaru) turska vojska se diže iz Podgorice i siđe niz Moraču do Botuna i tun se utabori. U poneđenik 18 jula, u cik zore vojska prijeđe Moraču, navali preko Donjijeh Kokota i udari na Farmake, đe je Donjo-Lješanski bataljon čuva’ stražu. Turci prvo otvoriše vatru na Lješanske položaje dalekometnijema topovima s Crvene Stijene i s Botuna, pa onda udariše vojskom. Iako Turci bjehu daleko mnogobrojniji, Lješnjani ne htješe uzmaknut ni stopu, no junački dočekaše tursku vojsku i udariše na turske predhodnice. S početka puskama, pa onda i sabljama i noževima nagnaše Turke u bjekštvo, ćerajući ih preko Sitnice. Turci tun imaše oko 300 ranjenijeh i mrtvije, a pogibe 12 Lješnjana i 20 ih se rani.

Turci ne htjedoše lako batalit. Riza paša dovede još nizama u Podgoricu, pa na vrh tri neđelje, opet diže vojsku. Znajuci za malobrojnost Lješnjana, on smisli da ih rastegne na duži front, i tako istanji i probije liniju odbrane. Devetoga avgusta Turci jednovremeno udare na Zeleniku, Bere Mihinju i Farmake. Ovi napad je bio mnogo žešći, no Lješnjani se ne htješe dat i junaštvom i pregnućem suzbiše turski napad. Tun pogibe 30 Lješanškijeh vojnika. Svojom ličnom hrabrošću, junaštvom i vojnom vještinom istakoše se starešine Lješanskijeh bataljona, komandijer Radoje Mušikin Vukčević, podkomandijer Simon Ivanov Vukčević (Obilića Medalja a kasnije i komandijer ujedinjenoga Lješanskoga bataljona), Kruski barjaktar Risto Vasov Perović, komandijer Savo Jokov Radunović i oficijer Ilija Dajičin Radunović.

Turci se opet povuku u Podgoricu ali nakratko. U zoru 27-oga avgusta opet krenu niz Moraču prema Lješkopolju. Iako dosta umorna Lješanska vojska bješe spremna na novi napad. Bataljon Radoja Mušikina bio je raspoređen ispod Kokota, preko Šteka do Bera. U Bere i dalje bješe Savo Jokov s svojiem bataljonom. Iako Turci opet bjehu deleko mnogobrojniji, Lješnjani ih opet junački dočekaše. Tun pogibe oko stotinu Turaka. Među 10 poginulijeh, Lješnjani izgubiše i hrabroga vojskovođu, komandijera Sava Jokova Radunovića. Videći da Turci otpremaju pojačanje iz Podgorice, Vojvoda Marko Miljanov s Kučima ne čekajući ni momenta s svojom vojskom poita prema Podgorici. Dio turske vojske povrne se preko Podgorice i sukobi se s Kučima, a boj se vodio od Dinoše do Ribnice. Kuči nad-jačaju i poćeraju Turke do Cijevne. Jedan dio Kuča stigne do Podgorice i popali turske kuče u Drač-mahalu. Turci izgube oko stotinu vojnika a Kuči su imali samo 4 poginula i oko deset ranjenijeh.

Ovi porazi uniješe rasulo u tursku vojsku, te se ona povuče iz Lješkopolja u Podgoricu. Dibrani i Skadarski Turci se posvadiše oko taina, pa se međusobno pobiše, a bi ih oko šezdeset mrtvijeh s obije bande.